Krajem svibnja u želji da razbijem rutinu poso – kuća počastila sam se petodnevnim putovanjem u Berlin o kojem ruku na srce nisam znala ništa previše osim da je scena na kojoj se odigrala priča Mi djeca s kolodvora Zoo, da je glavni grad Njemačke i da je 30-ak godina bio podijeljen na istočni i zapadni dio.
Tako sam htjela i da ostane, željela sam na putovanje kao pravi istraživač, da mi grad sam kroz slike, ljude, umjetnost i hranu ispriča svoju povijest, svoju priču. Išla sam u ekstrem i pustila da me kroz grad vode intuicija i suputnik A. kojoj je ta moja filozofija u kritičnim trenucima išla na živce ( bok harambašo 😀 ).
Priča započinje rano ujutro u srijedu, na novom aerodromu (vrlo uredno i čisto, ne razumijem doduše što je oblikom zgrade pisac htio reći te prijevode na engleski: wc za invalide = disabled toilet, molim vas, sramotimo se dovoljno i bez toga). Mene je šorala trema pred let, koja u kombinaciji sa super začinjenim burritom od noći prije nije djelovala povoljno na organizam, nimalo. Nakon kroasana, čaja od mente i espressom produženim s malo hladnog mlijeka, uspjele smo biti među zadnjima koje su došle na gate, sve s uvjerenjem pa tu smo sat i pol prerano došle, ima vremena.
Let ko let, zapravo vrlo miran i brz, meni smak svijeta i kupanje u hladnom znoju. Po dolasku u Berlin, započele smo svoju avanturu s time da je NETKO ostavio ruksak u wc-u. Nakon toga uslijedila je diskusija sa super ”pristojnim i uslužnim” prodavačem karata za prijevoz. Btw, 4-dnevna karta za prijevoz (bus, uban, tramvaj) 30 eura. Prek airb’n’b-a smo rentale sobu u stanu u mahali Kreuzberg. Stanodavac nam je bio mladi bračni par, oboje glumci, oboje zavidno prekrasni ljudi, čiju sliku i danas nosim u novčaniku. Skoro, imam ih u mobitelu. Čim smo došle i raspakirale prnje, krenule smo u razgledavanje grada. Cilj je bio vrtit se po kvartu i upoznati mjesto i ulice (ni 3 dana poslije nismo znale di smo bez navigacije…žene). Prvo što upada u oči su brojni grafiti posvuda, ne u stilu BBB, Mamiću cigane, već pravi, artsy fartsy grafiti, umjetnost i Berlin ih je pun.
Po Kreutzbergu sa svih strana niču galerije, restorani i zelene površine. Ja ne bi bila ja, da mi jedan od glavnih zadataka nije bio tražiti dobra mjesta za nešto zamezit. Prvo takvo mjesto, na koje smo se vraćale svakog dana je Prinzessinnengarten, zagrađen zeleni dio koji u skopu vrta ima kafić i ”restoran” koji služi jedno dnevno jelo, najčešće nešto vegansko/vegetarijansko za 5,5 eura. Ti su tanjuri izvori okusa, veselja i zdravlja. Prvi smo put jele rižu s moussom od slanutka, grill patlidžanima, špinatom, radićem, ljutim umakom od rajčice i fetom, a drugi put bulgur s dinstanim sezonskim povrćem, mladom salatom i fetom. U kafiću pak drugi štos, ako želiš piti biljni čaj dobiješ čašu i nož i sam hodaš po vrtu da si nabereš bilje koje želiš. Genijalne ideje. Dakle pjat pun veselja 5,5 eura + espresso + čaj od mente = 9,5 eura. Sasvim solidno, hrvatske cijene u njemačkom standardu.
Sljedeća postaja bio je mali korejski bistro Mercosy s isto svega par stvari na meniju. Serviraju miso juhu, bibimbap (korejsko jelo od riže, hrpe povrća i mesa/tofu/jaja) i okrijepljujući zeleni čaj. Cijeli bistro je uređen jako slatko, s jednorozima na sve strane, tulipanima, grafitima po zidu te malim kutkom gdje prodaju slike lokalnog umjetnika. Što se hrane tiče, mrak! Mi smo (dva put) jele bibimbap sa sushimi lososom, morskim algama i ”morskim mahunama” tzv. caklenjača, nama dosta nepoznata i neiskorišena biljka. Mi smo išle na foru da u svakom restaču naručimo jedan tanjur koji podijelimo, tako da možemo posjetiti i iskušati više mjesta. Zdjelica bibimbapa + zeleni čaj = 5,00 eura po glavi.
Nakon toga smo nastavile po kvartu i kao prave žene završile već prvi dan u malom šopingu u konceptualnim dućanima, kojih je Berlin na našu (ne)sreću pun. Definitivno preporučujemo Chaos in form gdje je A. ubola majicu mačke s cigaretom, a ja sat marke Komono. Cijela štrase je hip i trendi, s flashbackovima u devedesete, što zbog uređenja, što zbog boja. Uz usputna stajanja u turskim slastičarnama (Turaka na sve strane) da nam razina šećera ostane na nivou, prošle smo kroz ”party” zonu na obali rijeke Spree, pod nazivom Culture container. Budući da još nije sezona bilo je zatvoreno, ali je svejedno prostor prekrasan za lunjanje.
Dan smo zaokružile s večerom u perzijskom restaču Safran. Okrijepa s juhom od leće i lepinjama nakon čega je uslijedio tanjur Cello djudje&kubide: goveđi i pileći ražnjići s rižom, krumpirom, salatom, pečenim rajčicama i umakom od jogurta i mente. Govedina je bilo čisto savršenstvo. Uz to voda i dugh, piće od jogurta (slično ajranu) = 10 eura po glavi. Prikladno za putovanje na budžetu.
Četvrtak je bio dan za lunjanje po Mitteu, rekla bih ”centru” Berlina gdje su smješteni Alexanderplatz, Brandenburška vrata i sve vezano za klasično razgledavanje. Prva postaja Alexanderplatz gdje je smješten famozni TV toranj. Nismo se penjale gore jer nam se nije čekalo u redu niti plaćalo za vožnju liftom. Platz sam po sebi kao i svaki centar, pun turista i smeća (Berlin me iznenadio nečistoćom). U blizini se nalazi jedna od najzanimljivijih fontana, Neptunova fontana, istovremeno groteskna i živopisna.
Nakon toga noge lutalice odvele su nas u Amorino, slastičarnu gdje sam jela najnajnajbolji sladoled na svijetu. Bira se klasično u kornetu ili čašici i biraš okusa koliko želiš: ne rade klasične kuglice već špatulom oblikuju ružicu u kornetu (mali savjet, okus koji najviše želite recite prvog jer njega najviše nagrabe). Cijena srednje posudice je 5 eura. Moj izbor: pistacio, mango (!), kokos, lješnjak i stracatella. Raj za nepce.
Laganim kasom, musavih obraza nastavile smo Rosenthaler ulicom, savršeno mjesto za šoping (nikad dosta). Tamo smo ušle u kompleks zgrada gdje se u svakom kutku skriva neka galerija, koceptualan dućan ili gift shop. Nas je oduševila galerija Lumas sa svojim grafikama i printevima, ali i interijerom. Topla preporuka.
Budući da smo hodale cijelo jutro valjalo je zamezit. Na preporuku znanaca skrasile smo se u fusion restoranu Dudu. Rekla bih da je to bio i vrhunac našeg gastro istraživanja. Iako smo po drugim restoranima najčešće podijelile jedan tanjur, u ovom restaču je svaka sebično grabila svoje porcije. Započele smo s vijetnamskom juhom pho (od goveđeg temeljca, rižinih rezanaca, korijandera, klica, mladog luka, kineskog bosiljka, tofua i čilija) te završile sa sushijem (vjerojatno najbolji koji sam jela). A. je uzela sushi od prženih tempura tiger kozica s lososom, a ja od neke ribe za koju ne znam što je (izraelski hass??), kozicama i s avokadom. Uz to serviraju guacamole, salatu i umake. Mljac. Cijena: 20,00 eura po glavi.
Nakon obilnog ručka lagana šetnja po Mitteu do spomen centra holokaustu. Radi se o ”skulpturi” od stotinjak betonskih sivih ploča različitih veličina koji (ja mislim) reprezentiraju različite profile žrtvi (djeca, muški, ženske, stari ljudi). Napravljeno je u stilu labirinita tako da možeš lunjati i zamišljati sve što je bilo i zašto je bilo te si lagati da danas živimo u boljem svijetu.
Ono čime je mene Berlin najviše fascinirao je umjetnost koja se osjeti u svakom aspektu života. Cijeli grad je prepun zelenja, slika, boja, neobičnih ljudi, dobre glazbe i izvrsne hrane. Gdje god se okreneš neki detalj ti upadne u oči, bilo neki grafit, neobično ofarbana stolica, drugačije zapakirana vrećica čaja. Od svega po malo, na jedan ugodan, ambijetalan način.
Uz silno slikanje pala je i noć što je značilo samo jednu stvar za nas – večera. Uz (pre)pun mjehur i (pre)prazan želudac mrzovoljno smo se dovukle do sljedeće lokacije po preporuci: sirijski restač Yarok. Naravno kad ti mjehur puca po šavovima, a želudac stenje od gladi da su sva mjesta u restoranu zauzeta. Mi smo tako, na jedan klasičan balkanski način, htjele zauzet stolicu čim je netko dignuo guzicu, no bile smo upozorene od strane pretilog njemačkog para da moramo čekat čovjeka u ZELENOJ majici da nas posjedne. I tako smo nas 4 dudeka stajala dok čovjek u CRVENOJ majici nije došao i reko’ šta stojite, gle mjesta za sjest. -.-
Naručile smo platu za dvoje koja je sadržavala od svega pomalo: humusa, falafela, grill povrće, piletine, govedine, ljutog umaka, krem umaka, salate, kuskusa s povrćem, sve naravno uz tanke lepinje. Sjevernjakuše pored nas su nonšalantno pričale, kušavale hranu i trećinu toga ostavile dok smo mi s druge strane neljudskom brzinom navalile u stilu jedi ili budi pojeden. Ipak, obećala sam A. da mi je cilj toliko očistiti tanjur da je dovedem do razine srama, i naravno uspjela. Cijena: 7,5 eura po glavi.
Večer smo zaokružile u Raingold baru, koji je napravljen u stilu prohibicije. Dakle, velika, teška metalna vrata na koja pozvoniš i puste te unutra. Sve je pod nekim crvenkastim svjetlom, konobari u tregerima (i oku vrlo ugodni, jedan a la Javier Bardem), polutiha lagana jazz glazba i kokteli. Ja sam uzela daquiri s timijanom i džemom od naranče. Meh…Više me držala atmosfera ambijenta nego piće. Nakon toga lagani kolaps u krevet.
U petak smo izrentale bicikle i napravile turu po cijelom gradu. Što se rentanja bicikla tiče: mi smo u Kreuzbergu izrentale na cijeli dan (tj. do 20 h do kad rade) za 5 eura. Što smo išle bliže centru to su cijene rasle, preko 7 i 10 do 12 eura. Biciklističke staze su posvuda, svaka cesta ima traku za bicikliste po kojima se neopterećeno voziš i pratiš semafore. Nama je prvi cilj bio, ah šoping, tj. kupnja šarenog kaputa u Mozart stilu (sa svakog se putovanja vratim ili s kaputom ili s prstenom, a nekad i s oboje) za kojim sam ludila od kad sam ga vidla. Kad su se strasti smirile nastavile smo prema Berlinskom zidu. Taj zid je nešto fantastično i grozno u isto vrijeme. Fascinantno za vidjeti, ali strašno za pomisliti da se tako nešto ikad dogodilo i toleriralo. Postoje ostaci vanjskog i unutarnjeg zida, koji su prešarani grafitima i porukama ljubavi, zid s uspomenama na žrtve zida, audio vodič o tome kako je zid izgrađen na groblju itd. U blizini zida je memorijalni centar gdje sam ja u nevjerici zujala i osjećala sav spektar emocija (ispalo je da se veći dio njih može pripisati PMS-u). Evo djelića emocija:
Nakon toga lagana vožnja ka Brandenburškim vratima. Bilo je super što se održavao neki festival pa je glavna cesta ka vratima bila otvorena samo za pješake i bicikliste. Ulovio me neki haj veselja životu vozeći se tako centrom Berlina bez brige i pameti. Vrata su impozantna, natjeraju te da staneš i malo zaškiljiš prema suncu pa odahneš i pomisliš eto me u Berlinu.
Nakon toga nastavile smo sa šopingom (čovječe A. pa mi samo trošile pare tamo) u šoping centru Bikini gdje je A. imala egzistencijske krize s oćul’ nećul’ kupit kožnjak. Na kraju je kupila i tako smo se na temelju kupljenih kaputa prozvale Mozart i harambaša. Ako tražite pomaknut, drugačiji dizajn, Bikini je mjesto za vas. K tome ako volite čajeve, svratite u dućkas Kusmi čaj i svim srcem preopručam mješavinu zelenog čaja koji se zove BB detox (žarko žuta kutijica). Top čaj koji sam probala. A da ne spominjem šalice i filtere…
Šopingom smo završile ranije i vratile se doma na kratki odmor jer smo si zacrtale izać u klub Berghain. Za one koji žele znati više: Berghain je ekskluzivni noćni klub, jedan od najboljih u Europi, poznat po tome da je u njega teško ući. Kad kažem teško, mislim na to da ispred kluba stoje 2-3 redara koji na temelju tvog izgleda/karizme/vibre/toga kako ti je grah pao, odlučuju možeš li ili ne ući. Savjeti koje ja mogu proslijediti:
- obucite se u tamno, najbolje crno
- štikle ni za boga
- nema hihotanja i pričanja dok čekaš na odluku
- ne prčkaj po mobitelu!
- grupe muškaraca (više od dva) ne prolaze
- muškarci u ljetnim lanenim, svijetlim košuljama ne prolaze
- ako ti kaže ne, ne zapitkuj zašto, samo podvij rep i otiđi
- izgledaj kao da ti je svejedno
- ne izgledaj prestrašeno
Mi smo ušle. I to je sve što ću o toj temi reći.
Sutradan nam je bio zadnji dan, pa smo laganini prošle kroz mjesta koja su nam se najviše svidjela i okrijepile se u najugodnijim kutcima Berlina.
Zaključile smo da je moje znanje turskog vrlo povoljno za nas u dva trenutka. Prvi puta kada nas je kontrolor karata zaustavio i rekao da nam karte nisu važeće jer ih nismo poništile (makar smo platile 30 eura za njih) i da je kazna 60 eura. Sve je bilo povuci potegni na engleskom, ma dajte nemojte, vidite da nismo znale, dok mu se nisu pridružili kolege i počeli međusobno trlabrla. E nije moj faks zalud, krenula i ja i čovjek se odjednom osmjehnuo, opustio, nažvrljao kemijskom da karte vrijede i nestao u vidu magle. Drugom prilikom je poslužio kad smo dobile popust na famozan Mustafin kebab i ljudi moji kažem nek se svi naši kebabi samo poklope ušima. Nude klasično pecivo ili lepinja (ne tortilja kao kod nas, već prava tanka lepinja) sa svim salatama, mesom ili falalfelom. Prva slika je RED u kojem ljudi navečer prije izlaska (ili im to je izlazak) čekaju da kupe kebab. Vidi ljepote.
Zadnji smo dan završile s kineskom s nekog kioska (nemojte, molim vas) i ugodnim ćaskanjem sa stanodavcima. Nedjelja je bila povratak ranom zorom. Kratki osvrt na aerodrom Tegel. KATASTROFA. Mi smo na aerodrom došle više od 2 h prije leta. Odmah smo stale u red za check in. Budući da je bilo 5:30 ujutro štedili su na radnoj snazi pa smo čekale jedno 40 minuta. Nakon toga smo stale u red za gate gdje smo stajale sat i 40 minuta, uspjele proć kroz security check i taman došle do provjere dokumenta kadli se osoblje sjetilo da bi trebalo ljude razvrstati po hitnosti leta te su nas proveli kroz gužvu. Unatoč svoj volji, opet smo bile među zadnjima na ukrcaju. Jutro je popravio jedino cvrkutavi, super pozitivni pilot koji nas je sve vrlo srdačno dočekao, hrabrio da je prekrasan dan i tokom leta govorio kada i što da gledamo kroz prozore. Eurowings imaš od mene palac gore.
Kamo sljedeće jašu Mozart i harambaša, tko zna. Do sljedećih zgoda,
T 🙂
