Još jedno ljeto, još jedan izlet u Istru. Treći u godinu dana, a čini mi se ne i posljednji. Sve je započelo time da je njemu nedavno bio xx rođendan (zašli smo u godine koje se ne otkotrljaju olako s jezika bez trunke sarkazma na postavljeno pitanje), a kako nismo od onih koji si poklanjaju stvari (nekako ih sve manje trebamo, pojava koja ide ruku pod ruku s tim (ne)spomenutim godinama (opaska autora)), nego više od onih koji troše na uspomene, odlučila sam ga odvesti na gastro izlet u Istru.
Tako da smo se tu subotu prvo zaputili u Grožnjan, grad umjetnika, koji mi se od svih do sada posjećenih (Motovun, Hum, Buzet) najviše svidio. Svaki djelić grada ukrašen je bilo vazom, bilo fenjerom, s toliko prekrasnih magičnih kutaka da sam pomislila kako bih se tamo zbilja voljela sakriti na neko vrijeme. Savršeno mjesto za stat, odmorit i na trenutak stišat buku u glavi. Naravno da smo poharali sve dućane koji su nudili bilo što vezano za tartufe i najeli se uzoraka (classy touch).
Produžili smo prema Poreču koji je bio toliko nesnosno natrpan turistima da ga uopće nisam doživjela kako treba. Ali sam zato doživjela ovaj krumpir na štapiću pečen kao čips. Vidi kes.
Nakon španciranja po Poreču uz pogled na jahte (nekako mi je svo to megalomanstvo neinspirativno) produžili smo prema vinariji Kozlović. Tamo smo odahnuli uz 3 čaše vina po izboru i prekrasan pogled na vinograde i obronke. Jedan od dražih zalazaka sunca u posljednje vrijeme. Budući da smo pili na (polu)prazan želudac, malo se kamera zamutila i slike rasule, tako da nemam mnogo za ponuditi.
Od ponuđenog sam se odlučila za Svinjon, Muškat Momjanski (poluslatki) i Muškat Ruža te uživala u svakom. Iako mi je Momjanski najviše pasao (zbog slatkoće i punoće okusa), doma sam ponjela bocu Muškata Ruže budući da ga nisam imala prilike naći u Zagrebu. Okus je prozračan i cvjetan, s finim omjerom slatkoće i kiselosti, pravo desertno vino. Uz to sam uzela i njihovo ekstra djevičansko maslinovo ulje koje je izvrsno na povrću, salatama ili za točanje domaćeg kruha.
Nakon toga, za vrhunac dana, spustili smo se na večeru u konobu Stari podrum o kojoj sam maštala već neko vrijeme budući da sam s više strana čula izvrsne recenzije. Ljepota konobe je uz ugodan interijer (makar nisam pretjerano dobra za takve procjene, dokle god je hrana ukusna, mogu sjedit i na kašeti u rupi) u tome što ju vodi jedna obitelj koja poznaje i voli hranu. Mi smo započeli s hladnim miješanim predjelom i moram reć da su gljive bile ludnica. Bolje pripremljene nisam jela.
Slike nisu nešto jer mi je neugodno naslikavati ko kineski turist dok se jelo hladi, a prijatelji postaju nervozni. Nastavili smo s fiorentina odreskom, biftekom s tartufima i pljukanicma s tartufima (pravim pravcatim). Teško je opisati koliko nam je prijalo, ali je dovoljno reć da smo bili najtiši stol u konobi i da su nam vinske mušice iz Kozlovića napokon isparile iz glave. Meso mekano, medium rare, super sočno, pljukanci najbolji koje je itko od nas ikad jeo.
Bez deserta nije moglo. Čokoladni mousse, voćni tiramisu i sorbetto.
Bih li preporučila? Svakome, svugdje. Definitivno treba rezervirati mjesto budući da nemaju veliki kapacitet, a dobra riječ se očito daleko čuje pa su stalno krcati. Skupo? Otprilike 300 kn po osobi (predjelo, glavno jelo, desert i boca vina). Za količinu i kvalitetu definitivno nije.
Sljedeći dan, pomalo mamurni, stali smo u pizzeriji Rustica u Kastavu, standarno mjesto gdje odemo na pizzu kad se nađemo u Rijeci. Tijesto, ni debelo, ni tako, s hraskavim rubovima i ono meni najbitnije, nije prenatrpano trećerazrednim sastojcima samo da bi djelovala raskošno. Prst gore.
I to je to za sad,
T 🙂
